Više od jazza

Znate li u čemu je razlika između rock gitarista i jazz gitarista? Rock gitarist obično svira tri akorda za tisuću ljudi, dok jazz gitarist svira tisuću akorda za tri osobe. Ima još: recimo, kako jazz glazbenik završi s milijun dolara? Tako što počne s dva milijuna. Mnogo je okrutnih šala o neisplativosti bavljenja jazzom, a svaka većinom proizlazi iz općenitog uvjerenja da je riječ o hermetičnom, odviše kompleksnom, intelektualno zahtjevnom žanru koji je lako cijeniti, ali teško zavoljeti. Nije stoga čudno da su komercijalno najuspješniji jazz albumi u povijesti upravo oni čija privlačnost seže do slušatelja koji sebe ne smatraju pretjeranim ljubiteljima jazza. Milesovo remek-djelo Kind of Blue i 66 godina nakon izlaska zvuči vitalno i svježe u svojoj modalnoj, lirskoj ljepoti, a ista konstatacija vrijedi i za albumski klasik Davea Brubecka Time Out koji je postao i ostao bestseler unatoč (ili možda baš zato) eksperimentalnom duhu koji se njime provlači – čak i u popularnoj skladbi Take Five, odsviranoj u neuobičajenoj 5/4 mjeri (otuda i Five u naslovu). I The Köln Concert, pijanistički bestseler Keitha Jarretta o kojemu su nedavno, u povodu pedesete godišnjice izlaska snimljena dva filma, završio je u kolekcijama ploča mnogih koji tvrde da „nikada nisu osobito voljeli jazz“. Neprežaljenu, nedavno preminulu Gabi Novak mnogi su smatrali jazz pjevačicom, ali kao što znamo, to je tek djelomice točno: s podjednakim je autoritetom i profinjenošću mogla pjevati sve – od popa, festivalskih šlagera i jazza do kajkavskih popevki.

Jazzg do kraja godine donosi impresivni melting pot izvođača i stilova

Svega toga – svih tih „istina o jazzu“ – svjestan je Dražen Kokanović, agilni hrvatski koncertni promotor, organizator Zagreb Jazz Festivala koji ove godine traje u svojemu šesnaestom izdanju. Nakon prvog, proljetnog dijela u kojemu je, uz ostale, nastupio Avishai Cohen Quartet, slijedi još impresivniji jesenski nastavak, s finalom predviđenim duboko u prosincu. „Publici uvijek želimo pokazati da je jazz jako šarena stvar sastavljena od stotinu pravaca i podžanrova. Ustvari, danas više nitko ne zna što je uopće jazz. To je naziv koji je ostao otprije, danas je to melting pot različitih utjecaja“, istaknuo je Kokanović u prošlogodišnjem razgovoru za Vijenac, posebno  skrećući pozornost na činjenicu da je upravo eklektična priroda jazza ono što ga čini atraktivnim sve većem broju različitih slušatelja.

Doduše, zagrebačka publika najprije će ugostiti jednog razmjerno „čistog“ džezista, 69-godišnjeg pijanista i skladatelja Freda Herscha, koji svoj program 7. listopada predstavlja na Muzičkoj akademiji. Podrijetlom iz Cincinnatija u Ohiju, Hersch je klavir počeo svirati u dobi od četiri godine, s osam je već skladao, a kad je otkrio jazz i diplomirao na prestižnom bostonskom New England Conservatory, svima je bilo jasno da američka i svjetska pozornica dobiva talent kakav se ne rađa svaki dan; sedamnaest nominacija za nagradu Grammy tek je formalna potvrda njegova značaja.

Još zanimljiviji i svakako eklektičniji nastup – onaj Erica Bibba – očekuje nas dva tjedna kasnije, 21. listopada u Kinu SC. Rođen 1951. u New Yorku, Bibb je ranih 1960-ih odrastao u epicentru propulzivne aktivističke folk-scene Greenwich Villagea, iz prve se ruke nadahnjujući glazbom Joan Baez, Odette, Petea Seegera i Boba Dylana koji mu je dao prve sugestije iz sviranja gitare („Ostavi se suvišnih ukrasa, sviraj jednostavno“). Njegov otac, Leon Bibb, slovio je kao jedna od prominentnijih figura u ondašnjim zbivanjima, ali Eric je na svojim, većinom cijenjenim albumima (njih četrdesetak) izgradio vlastiti, vrlo osebujan stil. Na pitanje novinara kako bi opisao svoju glazbu, ovaj višestruko nagrađivani glazbenik odgovorio je: „Osobna mješavina utjecaja bluesa, ragtimea, countryja, folka i gospela. Drugim riječima, ja sam bluzerski trubadur!“ U duhu trubadurske tradicije, Bibb se rijetko držao jednoga mjesta, pa je dodatne utjecaje, osobito afričke, upijao putujući svijetom, podjednako se nadahnjujući društvenim i duboko osobnim motivima. Dobar dio života proveo je u Skandinaviji, no kaže da se „svugdje osjeća kao kod kuće“ – a to se itekako osjeti i čuje u njegovu profinjenom žanrovskom koktelu.

Premda u njegovoj glazbi nema mnogo jazza, Bibb će se u ovogodišnju zagrebačku jazz izložbu uklopiti jednako dobro kao i slično profilirana Lizz Wright sjajnim prošlogodišnjim nastupom u istoj dvorani. Nekoliko dana nakon Bibba, 25. listopada, dolazi nam Ledisi, renomirana američka neosoul pjevačica, pedagoginja i glumica koja je, ne slučajno, odabrana da u dva filma „oživi“ legendarnu Mahaliju Jackson (Selma i Remember Me: The Story of Mahalia Jackson). I u njezinoj je izvedbi mnogo gospela, ali i R&B-ja i ponešto jazza, posebice na ranom albumu Feeling Orange but Sometimes Blue iz 2002. U travnju je objavila zasad posljednji, dvanaesti  po redu album The Crown koji će zasigurno predstaviti u Kinu SC.

Ako opusi Erica Bibba i Ledisi iziskuju posebnu najavu, o vokalnoj virtuoznosti Kurta Ellinga većinom se sve zna. No ovoga puta jedan od najcjenjenijih jazz pjevača suvremene scene 16. studenoga na pozornicu Kina SC stiže u pratnji sastava Yellowjackets, u posebnoj misiji: odati počast glazbi sastava Weather Report koji je sedamdesetih de facto izmislio jazz fusion. Šesnaesti Zagreb Jazz Festival završava 16. prosinca u Tvornici kulture u velikom stilu, raskošnom puhačkom revijom s potpisom trubača i multiinstrumentalista Philipa Lassitera, glazbenika koji se proslavio kao aranžer u Princeovu sastavu New Power Generation i suradnik niza izvođača, od Roberte Flack do Timbalanda. Kad nastupa u vlastitoj konfiguraciji, publika uvijek može očekivati temperamentnu žanrovsku fuziju zasnovanu ne samo na jazzu, nego i na bogatom nasljeđu soula, salse, gospela i, dakako, funka kao primarnoga plesnog impulsa.

Ukratko, Jazzg i ove godine nudi mnogo više od jazza, a sličan zaključak vrijedi i za početak idućeg, sedamnaestog izdanja istog festivala. Naime, već 23. siječnja na pozornici Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog očekuje nas miljenik svjetske i domaće publike Gregory Porter – i to u pratnji Zagrebačke filharmonije!